1. poglavlje
Rađam prozu. Primal scream. I ovdje je. Tu kod mene, u mom srcu. Na duši mi je teška proza. Heavy metal blues. Deep blue funk. Grizem zapešće. Ali nježno, sitnim zagrizom. Strah da ću poludjeti je tu. Ovdje je... Samo ako ne napišem tu prozu. Onda ću poludjeti. A zašto ne pišem na svom zavičajnom govoru?! Kako i razmišljam? Ne znam- to je nešto u podsvijesti što mi ne da to budem ja.
Ali to nisam ja. To nije moj život. To je život u stvaranju. Novi život. Kaže li se na engleskom: prose? A ako napišem svoju prozu- onda sigurno neću poludjeti! (I'm positive about it!) Moja proza ne preza ni od čega ne bi li se svidjela čitatelju. Ali nije hladnokrvna. Toplokrvna je. (Baš poput mog lika, kojeg upravo uvodim u priču.)
Moj lik se zove Aleksandar, svi ga zovu Saša. On je intelektualac. Živi od svog intelekta. Stalno piše neke romane, teške kao "Rat i mir". Ne bih se začudio da dobije Nobelovu nagradu od svog pisanja. Ali- nešto mu fali. Ili bolje da kažem NETKO. Kao Daliju Gala. Nedostaje mu muza.
Molio je Stvoritelja da mu pošalje djevojku koju bi zaručio i oženio- pa ono... dok ih smrt ne rastavi. Misli da bi tada njegovi romani bili još kvalitetniji, ali... Nešto je smetnuo s uma. Nešto bitno! Kad bi imali djece- ne bi mogao pisati do kasno u noć. Noću i danju bi dežurao zajedno sa svojom ženicom nad svojom dječicom. I ne bi imao vremena za pisanje.
E moj Saša, preračunao si se. Kad bi mu ženi završio porodiljni, ona bi otišla raditi. I tek tada ne bi imao kad pisati. Saša- tvoje poslanje na ovom svijetu je književnost. A ne desetero djece o kojima ponekad maštaš.
Saša je vjernik katolik. On misli da ga je Ljepota razočarala time što je sam na svijetu. (Baš kao mali Pale.) "Glupi Bog!" pomisli Aco. "Zašto mi ne šalješ odabranicu mog srca?! Srce moga srca. Dušu moje duše. Zahtjevam to od tebe. Ti glupo apsolutno Biće... Čuješ li ti mene uopće? Ili me ignoriraš?" I tako pomalo opsesivno- kompulzivno vrti u svojoj glavi začarani krug svojih misli naš Aleksandar.
