8.

 Ja sam pisac. Vrijeme mi otkucava brže nego ostalim ljudima. Tik-taktakataka-tak! Moja bolest je neizlječiva i zove smrtnost. Neizlječivo sam bolestan od nedostatka vremena u životu. Ne mogu napisati svu poeziju i prozu koju bih eventualno želio. Samo kad bih bio sto i jedan posto siguran da ću imati dovoljno vremena za kreativno pisanje- prizdravio bih. Osjećaj je kao da imam neku auto-imunu bolest u terminalnoj fazi. Gledam te kako veneš, odrazu moj u ogledalu. Mrzneš. Kako temperatura pada, smrznute stvari mrve se u prah od običnom čovjeku teško pojmljive smrzavice. Životne prilike za sreću pružaju se rijetko. Kao da sam ih dosad već sve ispucao.
 Ali, danas sam na poslu u našem uredu upoznao najljepšu djevojku na svijetu. Doslovno, naj, naj, naj, najljepšu. Zove se Sandra Ćupić. Ja sam jedan obični administrator. Sandi (reče da je njena obitelj tako zove) je knjigovotkinja; ima dvojno knjigovodstvo u malom prstu (Benedikt Kotruljić bi bio ponosan na nju!).
 Večeras se nalazimo u njenom omiljenom kafiću na soku od hmelja, kako duhovito zove pivu.
 Volim pivkana. Limenku jednu ili flašu u dva mjeseca ili čak tri. Nikad nisam, moji roditelji to znaju, prešao magičnu granicu od od pola litre češće od dva mjeseca. Ili, ne daj Bože, dvije flaše jednu za drugom. Zato s vjerom u sebe mogu reći da nisam alkokoličar.
 Nije da osuđujem alkoholičare. Ali jednostavno se ne bih mogao sprijateljiti s nekim od tih jadnika od pijanaca. I to je to!

7.

 Nijedna žena nije mogla prodrijeti kroz Berin mrgodni oklop. Prozreti jesu mogle. Prodrijeti niti jedna. Bio je bastion lišen srca, lišen topline. Žene je smatrao oduškom za seks, ali ništa više od toga. Zavjetovao se svom ultimativnom bogu Erosu da neće biti s niti jednom ženom duže od dva tjedna. Do dana današnjega nije prekršio svoj sveti zavjet.
 Krenulo je to dosta kasno u odnosu na njegove kolege u ETUŠ-u.* Na maturalcu to bješe. Odlučili su (njegov razred) ići na maturalno putovanje u Španjolsku. Lloret de Mar, Costa Brava, Katalonija.
 Većina razreda je otišla to jutro na izlet u Figueras, u kuću-muzej Salvadora Dalija. Furala ih je Dalijeva psihodelija. Njegovo rastaljeno vrijeme i slične koještarije. Pa da, travili su se.
 Dan prije, dan kada su se smjestili u "Hotel Japón", naletio je na Šteficu Jurić na hodniku: "Moram sutra razgovarati s tobom. Nađemo se poslije doručka na krovu hotela. Pazi da te nitko ne vidi."
Štefa je imala stalnog dečka.  No, da... više kao ljubavnika, u Gorici; od drugog razreda srednje škole. Ali on ne mora znati za Berislava i nju. Beri se to učinilo kao dobra prilka da... nadokadi svoj manjak.
 Učio je bjesomučno školsko gradivo kao pravi, pravcijati radoholičar. Do početka četvrtog razreda mu se to pomalo zgadilo. Mislio je: "Drugi dečki iz razreda se (kak to oni zoveju) ...zabavlaju, a ja niš...!"
 Nitko nije primijetio, osim Štefičine cimerice Mandice, da je Bero bio u njihovoj sobi.
 "Mando, ne moram ti reći da nisi vidjela Beru sa mnom. Reci razrednici da ju zavaramo... ma ne. Ne znaš ništa, može?"
 "Može." namigne Mandica Štefici i Berislavu i spusti se do recepcije, gdje već čekao ostatak hašomanskog razreda.
 Kad su se se vratili iz Figuerasa, Bero i Štefi su se pomiješali sa njima i ušli s njima u restoran hotela na ručak.
_______________
*Ekonomska, turistička i ugostiteljska škola

6.

 Kako da pišem o njemu?! Pa mislit će ljudi da sam taj "on"- ja! Ali taj on nisam ja, kažem odmah. {On laže.} Daaa, uvijek je tu taj zlomislica, nešto kao nečista savjest. "Gafmajstor" je to. Savjest treba očistiti. Pitate me kako?! Pa tako- da je već poslušaš već jednom u svom životu. Jednom konačno je poslušaj! Hajde, kreni.

***

 "Zaustavi muziku! Tko ste vi da mi kažete da ne smijem brljaviti po svom rukopisu kak' mi se sprdne?!?! Ajde sviraj dalje!!! Tamburaši, operite.

***

 Pogrešna je pretpostavka da mi, kad pričam ovu priču- i malo dijete može povjerovati. Ja sam jedan neuvjerljivi pričalac priča.

 Sve te silne popijevke... ma kome ja mogu prodati storiju da sam bar neke od njih ja napisao?! Nikome, čini mi se. Ni ja ne vjerujem u to. {Vidi, vidi- pripovijest se razvija!}

 Gafmajstore, šuti! Nema potrebe da forsiram. Polako vezem niti priče. (I to je to.)
 Magla u glavi sad se bistri i polako razilazi. Dani se. Sa buđenjem dana budi mi se svijest, svijest o tome da sam sve manje na ovome svijetu. (Drugi čeka. Nadam se. I vjerujem.) Svijest nije sve. Ima tu još nešto. Zove se podsvijest. Moje priče izviru iz nje. {Jesu li zanimljive?} "Ignoriraj
G M." Gafmajstor je crnilo hobotnice koja ne živi u vodi. Ona živi na kopnu. U zraku. Ta
A A    zvijer se hrani ljudskim srcima. {Što ne pročitam, neće me dotaći. Što ne sanjam,
F J     neće se obistiniti. STVARI se neće oSTVARIti. Ti si mrtav čovjek. Propast ćeš u blato.
  S     Drhtim gdjegdje od straha. To je laž nekog lažljivca. Prazne riječi praznog srca
  T     stvorenog od komadića stijene. Srce ne zna za bol koju osjećam. Srce je glupo. Srce
  O     nema smisla ni logike. Ono nije gladno. Ono ne jede. Ono ne žeđa; ne pije.
  R     {To ti ne pije vodu.}
  A!                                                                 ***
Tog jutra me je mobi probudio za posao. Spremim se za posao sporo kao puž. Ništa tog radnog dana nije mirisalo na... pa recimo, šok koi je uslijediokad sam se vraćao biciklom sa gradilišta u svoju podstanarsku sobu.
 Taj dio Aleje kestena bio je posve prazan. Bez ikakvih vozila osim mog bicikla, koji milješe pločnikom. Osjetio sam se samim na čitavom (bijelom) svijetu. Je li to to? Hoće li se Krist sada sa svojim mirijadama anđela spustiti ovamo dolje ?
 No... Taj tren prođe i pojave se prvi auti. Moj um skrene (uz ciku tračnica) s kolosijeka- baš na asfalt! Reče mi misao u glavi: "Da, ti si napisao "Large Amounts." Ali to je britanska grupa "The Dodos"- pomislih. "Ne." inzistirala je misao. "Napisao si je dvedeset i četvrte godine, godinu dana prije nego što je postala svjetski hit."
 To nije moguće. Te godine sam bio na odsluženju vojnog roka (tada je to još bilo obavezno).
 Po cijele dane obuka. Na kraju dana bih bio strgan. NEMA ŠANSE da sam napisao neku pjesmu. Prije spavanja bilo što suvislo radio (kamoli kreativno). Kod mene je to fakat čudno. Želučić treba biti pun. Trebam biti odmoran i čio. Da bih napisao (makar) brojalicu.
 To se samo moj nezdravi um igra sa mnom.- pomisli Aleksandar.