5.

 Marija Ljubić je uvijek bila ponosna na svog sina. Pa- molim: diplomirao je na Prometnom fakultetu u roku. Bila ponosna, ali ju nitko nije naučio da bi katkad bilo lijepo pohvaliti sina za njegova postignuća. Da, bila je ponosna- dok je njena smrt nije zaustavila u šutljivom bivanju  ponosnom.
 Na samrtnoj postelji su joj se otvorile oči u onih nekoliko trenutaka kad joj se kao flashback odvrtio kratak film njenog života.
 "Sinek Bero, oprosti..."
 Bero ju prekine: "Kaj, mama, da ti opros'tim? Nisi mi se niš veliko zamierila. I znaš da sem ti one povremene sitnice oprostil."
 "Nis te nikad za niš pofalila. Samo sem ti prigovarala."
 "Pa dobro, jesi mi znala tu i tam prigovoriti nekaj, ali to je bilo iz brižnosti i lubavi. Bil bi postal ništarija da nisi!"
 "NE! Prigovor ni dober za odgoj. Sami pofala izražava lubaf. A samo lubaf od roditelov stvara sriećnu diecu."
 "Joj, mama" stavi on s vickastim izrazom lica pred svoje lice svoju šaku sa ispruženim i razmaknutim prstima: "Ovak ti bum čez prste pregledel. Naj se ti niš brinuti."
 Ona zatvori oči. Srce joj stane.
 "Dobro, mama. Vidim ti na licu da si mierno otišla na drugi sviet. To mi je drago znati. Mier z tobum." Poljubi je u čelo. No, jedna stvar mu promakla. On je tužna figura. Stalno strjepi da će ga netko (s povodom i pokrićem ili bez njih) opominjati za ovo i za ono i rastuživati ga: "Nisi vrijedan. Nisi vrijedan ljubavi."

4.

 Berislav Ljubić je bio persona non grata u društvima koja su ga okruživala i čijim je članom pretendirao biti. Povjerovao  je u besmislicu... je li to doista bila ordinarna glupost da ima nešto u tome; da on ima granični poremećaj iz autističnog spektra. Da je to razlog zbog kojeg se osjeća kao mali zeleni u društvenim situacijama. Razlog njegove kržljave društvene inteligencije ravne onoj nekog pustinjaka.
 Bero je bio dobričina. Ali je to uspješno prikrivao maskom mrguda. "Mrzim Štrumfove" bio bi slogan na majici koju bi 100 % kupio, samo da naišao na takvu u nekoj trgovini.
 Berislav Ljubić je svjetlokosa krakata spodoba. Tako barem razmišlja o sebi u čestim praznim hodovima pozitivnog razmišljanja. U trenucima samoevaluacije on je cvrčak. Samo bez violine i bez trunčice talenta za glazbu. Sklon je iznenadnim naletima anksioznosti. Zbog njih se osjeća kao djetešce u ovom velikom svijetu. Daj anksiolitik po potrebi.
 Ne može shvatiti Isusovu izreku: "Ako ne budete kao djeca..." Jer- on je kao bespomoćan malac. Kojem treba netko da mu promijeni pelenu. Ali nikako da se javi dobrovoljka.
 "Ma kakva bogomoljka?!!! Da me proždre?"
 Rekoh: dobrovoljka! Dobro operi uši, ako loše čuješ. Imaš malo previše voska u ušima.

3.

 Sandra Ćupić je rođena u jednome od nekoliko rodilišta u hrvatskoj metropoli 1. siječnja 1976. godine. Njezin tata je njihov gradić često krstio: "Naša mala Velika (Šo)Gorica". Što od vesele naravi, što od čestog cuclanja: "Zdravo je... hm, istina je... rek'o mi je moj frend doktor Martin Borović. Daklem, zdravo je popiti na pun želudac... ('mmm, pun želudac' pomisli pritom) poslije dobrog objeda popiti čašicu od dva deci vinčeka."
 Sandra do svoje odrasle dobi nije mogla smisliti očevo anestetiziranje... Tako je to ona zvala- otkad je kao mala bistra djevojčica od bake čula za tu riječ. Baka je često pobolijevala. No o tome ćemo kasnije.
 Anesteziju je Sandra mrzila strastveno kao što još neki pušač lule strastveno pućka dim iz svoje dimilice. Ali kad je počela izlaziti na ispite na svom Ekonomskom fakultetu u Zagrebu- počela je umirivati svoje drhtanje tom nesretnom kapljicom. Na drugoj godini nije više osjećala strah od padanja na ispitima. Panično se je bojala da će profesori primijetiti tremor izazvan alkoholnom krizom uslijed uzdržavanja od istoga. Zato je ispite slavila i prije i poslije polaganja. Slavila čime...? Pa dobrom kapljicom.
 Prije- odluku da izađe na ispit.
 Poslije- uspješno položen ispit.
Nikad nije shv(prih)vaćala metodu mrkve i batine. Oduvijek je bila za "carrot-only policy". Čisto iz samopoštovanja i izgrađivanja samopouzdanja: "Dosta što me život kažnjava za sve što jesam i što nisam skrivila. Pa da i sama kažnjavam?! Kad sam dobra- osjećam silnu potrebu da se nagradim. I evo ti samopouzdanja."
 Do trenutka kad je diplomirala, sva je blistala od samopouzdanja.
 Da, njezin maleni crv od savjesti joj je govorio da to njet self-esteem, već ovisnost. "Šuti, crve!" vikala bi iznutra. Izvana se to nije usuđivala da je netko ne proglasi ludom. Dosta- što je ovisnica. Pa još je da ju smatraju neubrojivom.

2.

 (Aleksandra ćemo zasad ostaviti po strani.)

 Sandra Ćupić je novi lik u ovoj pričici...
 Progutala je mnoge knedle maštajući o (onda školarcima, a sada) odraslim muškarcima. Jedan primjerak joj je posebno zaokupio pozornost. Zvao se je Berislav Ljubić. Tko zna gdje je on sada...
 Jednom se je pojavio, pred nekih desetak godina. Sjedila je u kafiću sa svojim bratom, kadli... Tip koji je je sjedio za susjednim stolom odmakne svoju stolicu od stola. Ustane. I ravno na nju. Bilo je to kao frontalni sudar. Oslovi je po imenu. U glavi joj zabruji: "Pa to je Berislav! Uzbuna prvog stupnja!! ... Kako se ono prezivaše? Ljubić!" Ali samo složi zbunjenu facu i izusti: "Oprostite, ali tko ste Vi?!"
 "To sam ja, Berislav Ljubić. Zar me se ne sjećaš?!!" uzvrpolji se on.
 "Neee...?!"
 "Oprostite na smetnji onda".
 Plati svoju vruću čokoladu na brzinu dvadeseticom: "Zadržite ostatak." i izjuri u ledenu zimsku noć. Zakopča jaknu tek kad ga je hladnoća stresla kao električni udar.
 "Tko ti je ovaj? upita je Mislav, braco.
 Ona mu odgovori: "Moja ljubav iz srednje škole."
 "Ali ti mi se nisi hvalila s nikim dok si išla u srednjaka."
 "Dobro...! Neka ti bude- imaš pravo." I ispravi se: "Moja simpa iz srednjaka."
 "Znači- on je kriv što si promijenila fokus."
 "Nije!" podviknu ona na starijeg supa(u)tnika svojoj disfankšnl proto-zajednici. "Odmah da si promijenio temu!"
 "Dobro, dobrooo! Kaj odmah živčaniš?!?!"
 Ona mu uputi brz... što brz, što mrk pogled. Za svaki slučaj. On shvati da ne želi slušati još jedan od kilometarskih nizova rečenica svoje sestrice i ušuti.