8.

 Ja sam pisac. Vrijeme mi otkucava brže nego ostalim ljudima. Tik-taktakataka-tak! Moja bolest je neizlječiva i zove smrtnost. Neizlječivo sam bolestan od nedostatka vremena u životu. Ne mogu napisati svu poeziju i prozu koju bih eventualno želio. Samo kad bih bio sto i jedan posto siguran da ću imati dovoljno vremena za kreativno pisanje- prizdravio bih. Osjećaj je kao da imam neku auto-imunu bolest u terminalnoj fazi. Gledam te kako veneš, odrazu moj u ogledalu. Mrzneš. Kako temperatura pada, smrznute stvari mrve se u prah od običnom čovjeku teško pojmljive smrzavice. Životne prilike za sreću pružaju se rijetko. Kao da sam ih dosad već sve ispucao.
 Ali, danas sam na poslu u našem uredu upoznao najljepšu djevojku na svijetu. Doslovno, naj, naj, naj, najljepšu. Zove se Sandra Ćupić. Ja sam jedan obični administrator. Sandi (reče da je njena obitelj tako zove) je knjigovotkinja; ima dvojno knjigovodstvo u malom prstu (Benedikt Kotruljić bi bio ponosan na nju!).
 Večeras se nalazimo u njenom omiljenom kafiću na soku od hmelja, kako duhovito zove pivu.
 Volim pivkana. Limenku jednu ili flašu u dva mjeseca ili čak tri. Nikad nisam, moji roditelji to znaju, prešao magičnu granicu od od pola litre češće od dva mjeseca. Ili, ne daj Bože, dvije flaše jednu za drugom. Zato s vjerom u sebe mogu reći da nisam alkokoličar.
 Nije da osuđujem alkoholičare. Ali jednostavno se ne bih mogao sprijateljiti s nekim od tih jadnika od pijanaca. I to je to!

7.

 Nijedna žena nije mogla prodrijeti kroz Berin mrgodni oklop. Prozreti jesu mogle. Prodrijeti niti jedna. Bio je bastion lišen srca, lišen topline. Žene je smatrao oduškom za seks, ali ništa više od toga. Zavjetovao se svom ultimativnom bogu Erosu da neće biti s niti jednom ženom duže od dva tjedna. Do dana današnjega nije prekršio svoj sveti zavjet.
 Krenulo je to dosta kasno u odnosu na njegove kolege u ETUŠ-u.* Na maturalcu to bješe. Odlučili su (njegov razred) ići na maturalno putovanje u Španjolsku. Lloret de Mar, Costa Brava, Katalonija.
 Većina razreda je otišla to jutro na izlet u Figueras, u kuću-muzej Salvadora Dalija. Furala ih je Dalijeva psihodelija. Njegovo rastaljeno vrijeme i slične koještarije. Pa da, travili su se.
 Dan prije, dan kada su se smjestili u "Hotel Japón", naletio je na Šteficu Jurić na hodniku: "Moram sutra razgovarati s tobom. Nađemo se poslije doručka na krovu hotela. Pazi da te nitko ne vidi."
Štefa je imala stalnog dečka.  No, da... više kao ljubavnika, u Gorici; od drugog razreda srednje škole. Ali on ne mora znati za Berislava i nju. Beri se to učinilo kao dobra prilka da... nadokadi svoj manjak.
 Učio je bjesomučno školsko gradivo kao pravi, pravcijati radoholičar. Do početka četvrtog razreda mu se to pomalo zgadilo. Mislio je: "Drugi dečki iz razreda se (kak to oni zoveju) ...zabavlaju, a ja niš...!"
 Nitko nije primijetio, osim Štefičine cimerice Mandice, da je Bero bio u njihovoj sobi.
 "Mando, ne moram ti reći da nisi vidjela Beru sa mnom. Reci razrednici da ju zavaramo... ma ne. Ne znaš ništa, može?"
 "Može." namigne Mandica Štefici i Berislavu i spusti se do recepcije, gdje već čekao ostatak hašomanskog razreda.
 Kad su se se vratili iz Figuerasa, Bero i Štefi su se pomiješali sa njima i ušli s njima u restoran hotela na ručak.
_______________
*Ekonomska, turistička i ugostiteljska škola

6.

 Kako da pišem o njemu?! Pa mislit će ljudi da sam taj "on"- ja! Ali taj on nisam ja, kažem odmah. {On laže.} Daaa, uvijek je tu taj zlomislica, nešto kao nečista savjest. "Gafmajstor" je to. Savjest treba očistiti. Pitate me kako?! Pa tako- da je već poslušaš već jednom u svom životu. Jednom konačno je poslušaj! Hajde, kreni.

***

 "Zaustavi muziku! Tko ste vi da mi kažete da ne smijem brljaviti po svom rukopisu kak' mi se sprdne?!?! Ajde sviraj dalje!!! Tamburaši, operite.

***

 Pogrešna je pretpostavka da mi, kad pričam ovu priču- i malo dijete može povjerovati. Ja sam jedan neuvjerljivi pričalac priča.

 Sve te silne popijevke... ma kome ja mogu prodati storiju da sam bar neke od njih ja napisao?! Nikome, čini mi se. Ni ja ne vjerujem u to. {Vidi, vidi- pripovijest se razvija!}

 Gafmajstore, šuti! Nema potrebe da forsiram. Polako vezem niti priče. (I to je to.)
 Magla u glavi sad se bistri i polako razilazi. Dani se. Sa buđenjem dana budi mi se svijest, svijest o tome da sam sve manje na ovome svijetu. (Drugi čeka. Nadam se. I vjerujem.) Svijest nije sve. Ima tu još nešto. Zove se podsvijest. Moje priče izviru iz nje. {Jesu li zanimljive?} "Ignoriraj
G M." Gafmajstor je crnilo hobotnice koja ne živi u vodi. Ona živi na kopnu. U zraku. Ta
A A    zvijer se hrani ljudskim srcima. {Što ne pročitam, neće me dotaći. Što ne sanjam,
F J     neće se obistiniti. STVARI se neće oSTVARIti. Ti si mrtav čovjek. Propast ćeš u blato.
  S     Drhtim gdjegdje od straha. To je laž nekog lažljivca. Prazne riječi praznog srca
  T     stvorenog od komadića stijene. Srce ne zna za bol koju osjećam. Srce je glupo. Srce
  O     nema smisla ni logike. Ono nije gladno. Ono ne jede. Ono ne žeđa; ne pije.
  R     {To ti ne pije vodu.}
  A!                                                                 ***
Tog jutra me je mobi probudio za posao. Spremim se za posao sporo kao puž. Ništa tog radnog dana nije mirisalo na... pa recimo, šok koi je uslijediokad sam se vraćao biciklom sa gradilišta u svoju podstanarsku sobu.
 Taj dio Aleje kestena bio je posve prazan. Bez ikakvih vozila osim mog bicikla, koji milješe pločnikom. Osjetio sam se samim na čitavom (bijelom) svijetu. Je li to to? Hoće li se Krist sada sa svojim mirijadama anđela spustiti ovamo dolje ?
 No... Taj tren prođe i pojave se prvi auti. Moj um skrene (uz ciku tračnica) s kolosijeka- baš na asfalt! Reče mi misao u glavi: "Da, ti si napisao "Large Amounts." Ali to je britanska grupa "The Dodos"- pomislih. "Ne." inzistirala je misao. "Napisao si je dvedeset i četvrte godine, godinu dana prije nego što je postala svjetski hit."
 To nije moguće. Te godine sam bio na odsluženju vojnog roka (tada je to još bilo obavezno).
 Po cijele dane obuka. Na kraju dana bih bio strgan. NEMA ŠANSE da sam napisao neku pjesmu. Prije spavanja bilo što suvislo radio (kamoli kreativno). Kod mene je to fakat čudno. Želučić treba biti pun. Trebam biti odmoran i čio. Da bih napisao (makar) brojalicu.
 To se samo moj nezdravi um igra sa mnom.- pomisli Aleksandar.

5.

 Marija Ljubić je uvijek bila ponosna na svog sina. Pa- molim: diplomirao je na Prometnom fakultetu u roku. Bila ponosna, ali ju nitko nije naučio da bi katkad bilo lijepo pohvaliti sina za njegova postignuća. Da, bila je ponosna- dok je njena smrt nije zaustavila u šutljivom bivanju  ponosnom.
 Na samrtnoj postelji su joj se otvorile oči u onih nekoliko trenutaka kad joj se kao flashback odvrtio kratak film njenog života.
 "Sinek Bero, oprosti..."
 Bero ju prekine: "Kaj, mama, da ti opros'tim? Nisi mi se niš veliko zamierila. I znaš da sem ti one povremene sitnice oprostil."
 "Nis te nikad za niš pofalila. Samo sem ti prigovarala."
 "Pa dobro, jesi mi znala tu i tam prigovoriti nekaj, ali to je bilo iz brižnosti i lubavi. Bil bi postal ništarija da nisi!"
 "NE! Prigovor ni dober za odgoj. Sami pofala izražava lubaf. A samo lubaf od roditelov stvara sriećnu diecu."
 "Joj, mama" stavi on s vickastim izrazom lica pred svoje lice svoju šaku sa ispruženim i razmaknutim prstima: "Ovak ti bum čez prste pregledel. Naj se ti niš brinuti."
 Ona zatvori oči. Srce joj stane.
 "Dobro, mama. Vidim ti na licu da si mierno otišla na drugi sviet. To mi je drago znati. Mier z tobum." Poljubi je u čelo. No, jedna stvar mu promakla. On je tužna figura. Stalno strjepi da će ga netko (s povodom i pokrićem ili bez njih) opominjati za ovo i za ono i rastuživati ga: "Nisi vrijedan. Nisi vrijedan ljubavi."

4.

 Berislav Ljubić je bio persona non grata u društvima koja su ga okruživala i čijim je članom pretendirao biti. Povjerovao  je u besmislicu... je li to doista bila ordinarna glupost da ima nešto u tome; da on ima granični poremećaj iz autističnog spektra. Da je to razlog zbog kojeg se osjeća kao mali zeleni u društvenim situacijama. Razlog njegove kržljave društvene inteligencije ravne onoj nekog pustinjaka.
 Bero je bio dobričina. Ali je to uspješno prikrivao maskom mrguda. "Mrzim Štrumfove" bio bi slogan na majici koju bi 100 % kupio, samo da naišao na takvu u nekoj trgovini.
 Berislav Ljubić je svjetlokosa krakata spodoba. Tako barem razmišlja o sebi u čestim praznim hodovima pozitivnog razmišljanja. U trenucima samoevaluacije on je cvrčak. Samo bez violine i bez trunčice talenta za glazbu. Sklon je iznenadnim naletima anksioznosti. Zbog njih se osjeća kao djetešce u ovom velikom svijetu. Daj anksiolitik po potrebi.
 Ne može shvatiti Isusovu izreku: "Ako ne budete kao djeca..." Jer- on je kao bespomoćan malac. Kojem treba netko da mu promijeni pelenu. Ali nikako da se javi dobrovoljka.
 "Ma kakva bogomoljka?!!! Da me proždre?"
 Rekoh: dobrovoljka! Dobro operi uši, ako loše čuješ. Imaš malo previše voska u ušima.

3.

 Sandra Ćupić je rođena u jednome od nekoliko rodilišta u hrvatskoj metropoli 1. siječnja 1976. godine. Njezin tata je njihov gradić često krstio: "Naša mala Velika (Šo)Gorica". Što od vesele naravi, što od čestog cuclanja: "Zdravo je... hm, istina je... rek'o mi je moj frend doktor Martin Borović. Daklem, zdravo je popiti na pun želudac... ('mmm, pun želudac' pomisli pritom) poslije dobrog objeda popiti čašicu od dva deci vinčeka."
 Sandra do svoje odrasle dobi nije mogla smisliti očevo anestetiziranje... Tako je to ona zvala- otkad je kao mala bistra djevojčica od bake čula za tu riječ. Baka je često pobolijevala. No o tome ćemo kasnije.
 Anesteziju je Sandra mrzila strastveno kao što još neki pušač lule strastveno pućka dim iz svoje dimilice. Ali kad je počela izlaziti na ispite na svom Ekonomskom fakultetu u Zagrebu- počela je umirivati svoje drhtanje tom nesretnom kapljicom. Na drugoj godini nije više osjećala strah od padanja na ispitima. Panično se je bojala da će profesori primijetiti tremor izazvan alkoholnom krizom uslijed uzdržavanja od istoga. Zato je ispite slavila i prije i poslije polaganja. Slavila čime...? Pa dobrom kapljicom.
 Prije- odluku da izađe na ispit.
 Poslije- uspješno položen ispit.
Nikad nije shv(prih)vaćala metodu mrkve i batine. Oduvijek je bila za "carrot-only policy". Čisto iz samopoštovanja i izgrađivanja samopouzdanja: "Dosta što me život kažnjava za sve što jesam i što nisam skrivila. Pa da i sama kažnjavam?! Kad sam dobra- osjećam silnu potrebu da se nagradim. I evo ti samopouzdanja."
 Do trenutka kad je diplomirala, sva je blistala od samopouzdanja.
 Da, njezin maleni crv od savjesti joj je govorio da to njet self-esteem, već ovisnost. "Šuti, crve!" vikala bi iznutra. Izvana se to nije usuđivala da je netko ne proglasi ludom. Dosta- što je ovisnica. Pa još je da ju smatraju neubrojivom.

2.

 (Aleksandra ćemo zasad ostaviti po strani.)

 Sandra Ćupić je novi lik u ovoj pričici...
 Progutala je mnoge knedle maštajući o (onda školarcima, a sada) odraslim muškarcima. Jedan primjerak joj je posebno zaokupio pozornost. Zvao se je Berislav Ljubić. Tko zna gdje je on sada...
 Jednom se je pojavio, pred nekih desetak godina. Sjedila je u kafiću sa svojim bratom, kadli... Tip koji je je sjedio za susjednim stolom odmakne svoju stolicu od stola. Ustane. I ravno na nju. Bilo je to kao frontalni sudar. Oslovi je po imenu. U glavi joj zabruji: "Pa to je Berislav! Uzbuna prvog stupnja!! ... Kako se ono prezivaše? Ljubić!" Ali samo složi zbunjenu facu i izusti: "Oprostite, ali tko ste Vi?!"
 "To sam ja, Berislav Ljubić. Zar me se ne sjećaš?!!" uzvrpolji se on.
 "Neee...?!"
 "Oprostite na smetnji onda".
 Plati svoju vruću čokoladu na brzinu dvadeseticom: "Zadržite ostatak." i izjuri u ledenu zimsku noć. Zakopča jaknu tek kad ga je hladnoća stresla kao električni udar.
 "Tko ti je ovaj? upita je Mislav, braco.
 Ona mu odgovori: "Moja ljubav iz srednje škole."
 "Ali ti mi se nisi hvalila s nikim dok si išla u srednjaka."
 "Dobro...! Neka ti bude- imaš pravo." I ispravi se: "Moja simpa iz srednjaka."
 "Znači- on je kriv što si promijenila fokus."
 "Nije!" podviknu ona na starijeg supa(u)tnika svojoj disfankšnl proto-zajednici. "Odmah da si promijenio temu!"
 "Dobro, dobrooo! Kaj odmah živčaniš?!?!"
 Ona mu uputi brz... što brz, što mrk pogled. Za svaki slučaj. On shvati da ne želi slušati još jedan od kilometarskih nizova rečenica svoje sestrice i ušuti.