8.

 Ja sam pisac. Vrijeme mi otkucava brže nego ostalim ljudima. Tik-taktakataka-tak! Moja bolest je neizlječiva i zove smrtnost. Neizlječivo sam bolestan od nedostatka vremena u životu. Ne mogu napisati svu poeziju i prozu koju bih eventualno želio. Samo kad bih bio sto i jedan posto siguran da ću imati dovoljno vremena za kreativno pisanje- prizdravio bih. Osjećaj je kao da imam neku auto-imunu bolest u terminalnoj fazi. Gledam te kako veneš, odrazu moj u ogledalu. Mrzneš. Kako temperatura pada, smrznute stvari mrve se u prah od običnom čovjeku teško pojmljive smrzavice. Životne prilike za sreću pružaju se rijetko. Kao da sam ih dosad već sve ispucao.
 Ali, danas sam na poslu u našem uredu upoznao najljepšu djevojku na svijetu. Doslovno, naj, naj, naj, najljepšu. Zove se Sandra Ćupić. Ja sam jedan obični administrator. Sandi (reče da je njena obitelj tako zove) je knjigovotkinja; ima dvojno knjigovodstvo u malom prstu (Benedikt Kotruljić bi bio ponosan na nju!).
 Večeras se nalazimo u njenom omiljenom kafiću na soku od hmelja, kako duhovito zove pivu.
 Volim pivkana. Limenku jednu ili flašu u dva mjeseca ili čak tri. Nikad nisam, moji roditelji to znaju, prešao magičnu granicu od od pola litre češće od dva mjeseca. Ili, ne daj Bože, dvije flaše jednu za drugom. Zato s vjerom u sebe mogu reći da nisam alkokoličar.
 Nije da osuđujem alkoholičare. Ali jednostavno se ne bih mogao sprijateljiti s nekim od tih jadnika od pijanaca. I to je to!