Veza njih dvoje je bila čudna. Sputavala ih je kao ptice u krletki da ne polete. Sanjali su tako oni o boljoj budućnosti koja nikako ne dolazi. Zašto? To nikako nisu mogli dokučiti. Marko i Dora bili su istog godišta. Nije im pomagala ni zajednička crta karaktera: tvrdoglavost! Zašto?
To nikako nisu mogli shvatiti. Mislili su da je tvrdoglavost istovjetna
ljubavi prema sebi, a ne stvar ega.
"Dora?"
"Reci, Markane."
"Zašto naša veza nije sretna?"
"Ne znam, Marko."
"Tako se mučimo zajedno. Zar nije ljubavna veza prilika para da bude sretan?!"
"Tako bi trebalo biti. Ali ne i u našem slučaju. Zašto je tako- ne znam. Ne svađamo se (u klasičnom smislu svađe), ali se baš ni ne slažemo. Imaš pravo, to ne bi trebalo biti tako."
Već u početku veze im je komunikacija zapinjala kao u ružnom snu. Želiš se izraziti, ali nikako da prevališ prave riječi preko usta. Oboje su već dugo nezaposleni. Da, bili su bez izvora prihoda, ali su barem imali vremena jedno za drugo. Upoznali su se u parku. Oboje su bili iz istog gradića, Robomasa. Redovito su se sastajali u parku i dugo razgovarali. Ali, čovjek bi očekivao da se nakon pune dvije godine poznanstva mnogo bolje razumiju. No, to nije bio slučaj kod njih dvoje.
"Možda smo trebali odmah krenuti sa spolnim odnosima...?!" reče Dora Marku.
"Ne, rekli smo da ćemo se prije dobro upoznati. Baš kako to kaže u svojim knjigama Laura Schlessinger."
"Marko, hoćeš li me ženiti?"
"Nemamo ni za prstenje, a kamoli za vjenčanje. Kako ćemo živjeti? Od čega?"
"Dat će dragi Bog."
"Joj, nadam se da imaš pravo. Ja ti baš ne vjerujem u Boga koji se brine za svoju dječicu. Mene su u djetinjstvu plašili sa Bogom koji kažnjava neposlušne."
"Ma nije tako. Možeš razgovarati s njim u duhu..."
Marko je prekine: "Kako razgovaraš u duhu? Kako to ide?"
"U svojim mislima. Postaviš pitanje Stvoritelju i On ti odgovori preko tvoje intuicije. Kažeš da beskrajno vjeruješ svojem šestom čulu..."
"Da, tako je. Vjerujem."
Marko pomisli: "Stari, jel to štima?" Intuicija mu odgovori: "Da, ta stvar je u redu."
"Što si se zamislio?"
"Učinio sam kako si mi rekla."
"I?"
"Odgovor je potvrdan."
Marko se onesvijesti i klone na klupi na kojoj su sjedili.
"Marko! Marko! Što ti je? Osvijesti se!"
"Dora?"
"Reci, Markane."
"Zašto naša veza nije sretna?"
"Ne znam, Marko."
"Tako se mučimo zajedno. Zar nije ljubavna veza prilika para da bude sretan?!"
"Tako bi trebalo biti. Ali ne i u našem slučaju. Zašto je tako- ne znam. Ne svađamo se (u klasičnom smislu svađe), ali se baš ni ne slažemo. Imaš pravo, to ne bi trebalo biti tako."
Već u početku veze im je komunikacija zapinjala kao u ružnom snu. Želiš se izraziti, ali nikako da prevališ prave riječi preko usta. Oboje su već dugo nezaposleni. Da, bili su bez izvora prihoda, ali su barem imali vremena jedno za drugo. Upoznali su se u parku. Oboje su bili iz istog gradića, Robomasa. Redovito su se sastajali u parku i dugo razgovarali. Ali, čovjek bi očekivao da se nakon pune dvije godine poznanstva mnogo bolje razumiju. No, to nije bio slučaj kod njih dvoje.
"Možda smo trebali odmah krenuti sa spolnim odnosima...?!" reče Dora Marku.
"Ne, rekli smo da ćemo se prije dobro upoznati. Baš kako to kaže u svojim knjigama Laura Schlessinger."
"Marko, hoćeš li me ženiti?"
"Nemamo ni za prstenje, a kamoli za vjenčanje. Kako ćemo živjeti? Od čega?"
"Dat će dragi Bog."
"Joj, nadam se da imaš pravo. Ja ti baš ne vjerujem u Boga koji se brine za svoju dječicu. Mene su u djetinjstvu plašili sa Bogom koji kažnjava neposlušne."
"Ma nije tako. Možeš razgovarati s njim u duhu..."
Marko je prekine: "Kako razgovaraš u duhu? Kako to ide?"
"U svojim mislima. Postaviš pitanje Stvoritelju i On ti odgovori preko tvoje intuicije. Kažeš da beskrajno vjeruješ svojem šestom čulu..."
"Da, tako je. Vjerujem."
Marko pomisli: "Stari, jel to štima?" Intuicija mu odgovori: "Da, ta stvar je u redu."
"Što si se zamislio?"
"Učinio sam kako si mi rekla."
"I?"
"Odgovor je potvrdan."
Marko se onesvijesti i klone na klupi na kojoj su sjedili.
"Marko! Marko! Što ti je? Osvijesti se!"
Nema komentara:
Objavi komentar