2.

 (Aleksandra ćemo zasad ostaviti po strani.)

 Sandra Ćupić je novi lik u ovoj pričici...
 Progutala je mnoge knedle maštajući o (onda školarcima, a sada) odraslim muškarcima. Jedan primjerak joj je posebno zaokupio pozornost. Zvao se je Berislav Ljubić. Tko zna gdje je on sada...
 Jednom se je pojavio, pred nekih desetak godina. Sjedila je u kafiću sa svojim bratom, kadli... Tip koji je je sjedio za susjednim stolom odmakne svoju stolicu od stola. Ustane. I ravno na nju. Bilo je to kao frontalni sudar. Oslovi je po imenu. U glavi joj zabruji: "Pa to je Berislav! Uzbuna prvog stupnja!! ... Kako se ono prezivaše? Ljubić!" Ali samo složi zbunjenu facu i izusti: "Oprostite, ali tko ste Vi?!"
 "To sam ja, Berislav Ljubić. Zar me se ne sjećaš?!!" uzvrpolji se on.
 "Neee...?!"
 "Oprostite na smetnji onda".
 Plati svoju vruću čokoladu na brzinu dvadeseticom: "Zadržite ostatak." i izjuri u ledenu zimsku noć. Zakopča jaknu tek kad ga je hladnoća stresla kao električni udar.
 "Tko ti je ovaj? upita je Mislav, braco.
 Ona mu odgovori: "Moja ljubav iz srednje škole."
 "Ali ti mi se nisi hvalila s nikim dok si išla u srednjaka."
 "Dobro...! Neka ti bude- imaš pravo." I ispravi se: "Moja simpa iz srednjaka."
 "Znači- on je kriv što si promijenila fokus."
 "Nije!" podviknu ona na starijeg supa(u)tnika svojoj disfankšnl proto-zajednici. "Odmah da si promijenio temu!"
 "Dobro, dobrooo! Kaj odmah živčaniš?!?!"
 Ona mu uputi brz... što brz, što mrk pogled. Za svaki slučaj. On shvati da ne želi slušati još jedan od kilometarskih nizova rečenica svoje sestrice i ušuti.