4.

 Berislav Ljubić je bio persona non grata u društvima koja su ga okruživala i čijim je članom pretendirao biti. Povjerovao  je u besmislicu... je li to doista bila ordinarna glupost da ima nešto u tome; da on ima granični poremećaj iz autističnog spektra. Da je to razlog zbog kojeg se osjeća kao mali zeleni u društvenim situacijama. Razlog njegove kržljave društvene inteligencije ravne onoj nekog pustinjaka.
 Bero je bio dobričina. Ali je to uspješno prikrivao maskom mrguda. "Mrzim Štrumfove" bio bi slogan na majici koju bi 100 % kupio, samo da naišao na takvu u nekoj trgovini.
 Berislav Ljubić je svjetlokosa krakata spodoba. Tako barem razmišlja o sebi u čestim praznim hodovima pozitivnog razmišljanja. U trenucima samoevaluacije on je cvrčak. Samo bez violine i bez trunčice talenta za glazbu. Sklon je iznenadnim naletima anksioznosti. Zbog njih se osjeća kao djetešce u ovom velikom svijetu. Daj anksiolitik po potrebi.
 Ne može shvatiti Isusovu izreku: "Ako ne budete kao djeca..." Jer- on je kao bespomoćan malac. Kojem treba netko da mu promijeni pelenu. Ali nikako da se javi dobrovoljka.
 "Ma kakva bogomoljka?!!! Da me proždre?"
 Rekoh: dobrovoljka! Dobro operi uši, ako loše čuješ. Imaš malo previše voska u ušima.