Sandra Ćupić je rođena u jednome od nekoliko rodilišta u hrvatskoj metropoli 1. siječnja 1976. godine. Njezin tata je njihov gradić često krstio: "Naša mala Velika (Šo)Gorica". Što od vesele naravi, što od čestog cuclanja: "Zdravo je... hm, istina je... rek'o mi je moj frend doktor Martin Borović. Daklem, zdravo je popiti na pun želudac... ('mmm, pun želudac' pomisli pritom) poslije dobrog objeda popiti čašicu od dva deci vinčeka."
Sandra do svoje odrasle dobi nije mogla smisliti očevo anestetiziranje... Tako je to ona zvala- otkad je kao mala bistra djevojčica od bake čula za tu riječ. Baka je često pobolijevala. No o tome ćemo kasnije.
Anesteziju je Sandra mrzila strastveno kao što još neki pušač lule strastveno pućka dim iz svoje dimilice. Ali kad je počela izlaziti na ispite na svom Ekonomskom fakultetu u Zagrebu- počela je umirivati svoje drhtanje tom nesretnom kapljicom. Na drugoj godini nije više osjećala strah od padanja na ispitima. Panično se je bojala da će profesori primijetiti tremor izazvan alkoholnom krizom uslijed uzdržavanja od istoga. Zato je ispite slavila i prije i poslije polaganja. Slavila čime...? Padobrom kapljicom.
Prije- odluku da izađe na ispit.
Poslije- uspješno položen ispit.
Nikad nije shv(prih)vaćala metodu mrkve i batine. Oduvijek je bila za "carrot-only policy". Čisto iz samopoštovanja i izgrađivanja samopouzdanja: "Dosta što me život kažnjava za sve što jesam i što nisam skrivila. Pa da i sama kažnjavam?! Kad sam dobra- osjećam silnu potrebu da se nagradim. I evo ti samopouzdanja."
Do trenutka kad je diplomirala, sva je blistala od samopouzdanja.
Da, njezin maleni crv od savjesti joj je govorio da to njet self-esteem, već ovisnost. "Šuti, crve!" vikala bi iznutra. Izvana se to nije usuđivala da je netko ne proglasi ludom. Dosta- što je ovisnica. Pa još je da ju smatraju neubrojivom.
Sandra do svoje odrasle dobi nije mogla smisliti očevo anestetiziranje... Tako je to ona zvala- otkad je kao mala bistra djevojčica od bake čula za tu riječ. Baka je često pobolijevala. No o tome ćemo kasnije.
Anesteziju je Sandra mrzila strastveno kao što još neki pušač lule strastveno pućka dim iz svoje dimilice. Ali kad je počela izlaziti na ispite na svom Ekonomskom fakultetu u Zagrebu- počela je umirivati svoje drhtanje tom nesretnom kapljicom. Na drugoj godini nije više osjećala strah od padanja na ispitima. Panično se je bojala da će profesori primijetiti tremor izazvan alkoholnom krizom uslijed uzdržavanja od istoga. Zato je ispite slavila i prije i poslije polaganja. Slavila čime...? Pa
Prije- odluku da izađe na ispit.
Poslije- uspješno položen ispit.
Nikad nije shv(prih)vaćala metodu mrkve i batine. Oduvijek je bila za "carrot-only policy". Čisto iz samopoštovanja i izgrađivanja samopouzdanja: "Dosta što me život kažnjava za sve što jesam i što nisam skrivila. Pa da i sama kažnjavam?! Kad sam dobra- osjećam silnu potrebu da se nagradim. I evo ti samopouzdanja."
Do trenutka kad je diplomirala, sva je blistala od samopouzdanja.
Da, njezin maleni crv od savjesti joj je govorio da to njet self-esteem, već ovisnost. "Šuti, crve!" vikala bi iznutra. Izvana se to nije usuđivala da je netko ne proglasi ludom. Dosta- što je ovisnica. Pa još je da ju smatraju neubrojivom.
Nema komentara:
Objavi komentar