"Znam, preveć sam čital Dylana Doga! Ovo se ne dogaja! Zbudi se! Zbudi se!"
Ali niš od tega..! Ovo je prestvarno da bi bilo... istinito?! San! Prestvarno da bi bilo san. Kolko god zvučalo nestvarno..! (Ah, autor se zvuzlal u opisu!!)
"Kad bi bar opala kiša. Kad je kišno vrieme, onda se osiećam dobro." Kiša denes ni v Božiem planu. Zrak je topel i gusti. Sparno je.
"Kad je kiša, zakopaš se v ižu, ne gibaš se... Nimaš posla ni z Bogom ni z vragom."
Liku ni teško opadala tišina koja vlada v njegove iže otkad su njegovi starci prdnuli v rosu. Tak je bar mislil. U stvarnosti je jedva čekal da se vugne z doma, samo da ne bi udijal mrtvačku atmosferu. Ona je vladala v njegvem domu čak dok su mu roditeli bili živi. Ni bilo prave komunikacije. Samo tegobna, betežna tišina.
"Jesi jel?"
"Jes."
Ili: "Jesi jel?"
"Nis."
"Daj si onda zemi špeka... ima špeka v frižideru."
Odnavek je zamišlal da njegovi stari i nisu živi ljudi. Samo su plod njegove bujne mašte. Tek kad ih je pokopal- skužil je da su postojali. No i tad... mu je bilo nepremenjeno...: "I dalje su samo duvi; lelujaju po iže prozirni i nestvarni. Nemrem se ž njemi spominati- nimaju glasa. Nisu se izborili za svoj glas."
Plink! Vužgala mu se žarulica. "Ovaj autobus vozi za Jankomir! Nima drugega objašnjejna!!"
Bus dojde do zajdne stanice ispred Grada. Zaškripaju kočnice.
"Kaj je sad, gospon šofer?! Kaj Vi ne vozite do gradskega kolodvora?" Kostur na šoferskem mestu spruži desnu košćatu ruku i pokaže na vrata koja se taj čas otpreju.
"Nejdem van! Imam pokaz koji vriedi do zajdne postaje!!" režesti se Lik.
Ali ruka i dalje nevmolivo pokaziva na vrata. Zatetura do vrata. Zameglelo mu se kak se je naglo zadignul u očajničkem pokušaju da nagovori šofera da vozi do kraja.
"Zajdna stanica!" vozač (sad živi čoviek od krvi i mesa) ni štel niti čuti..!
Ščujngla se van. Ispred vozila gradskega prievoza je stala barikada. Iza barikade su ležale neke rezitane automatske puške. Čuvari barikade kak da su se rezbežali i ostavili te puške... (ne znam)... valda da se dieca ž njemi igraju (ili kaj?!)
"Kaj je ovo!? Opet devedesetprva? Zbilem sem zabridel! Niš, Lik, idmo peške."
Okrene se da vidi autobus, ali ga ni bilo. Počelo se daniti. "Tek sad dan. Fakat čudno. Trebalo se rezdaniti još pre pol vure!"
Na mestu vojarne desno od ceste je bil pušćak. Grmje. Visoka trava na retkemi mesti na kojemi ni bilo grmja.
"I zbog tega grmja ja idem peške? De su četniki? Skrivaju se v grmju?! Dobro... igral bum po vašemi pravili igre" veli on (zasad još) nevidlivemi neprijateli.
Ali niš od tega..! Ovo je prestvarno da bi bilo... istinito?! San! Prestvarno da bi bilo san. Kolko god zvučalo nestvarno..! (Ah, autor se zvuzlal u opisu!!)
"Kad bi bar opala kiša. Kad je kišno vrieme, onda se osiećam dobro." Kiša denes ni v Božiem planu. Zrak je topel i gusti. Sparno je.
"Kad je kiša, zakopaš se v ižu, ne gibaš se... Nimaš posla ni z Bogom ni z vragom."
Liku ni teško opadala tišina koja vlada v njegove iže otkad su njegovi starci prdnuli v rosu. Tak je bar mislil. U stvarnosti je jedva čekal da se vugne z doma, samo da ne bi udijal mrtvačku atmosferu. Ona je vladala v njegvem domu čak dok su mu roditeli bili živi. Ni bilo prave komunikacije. Samo tegobna, betežna tišina.
"Jesi jel?"
"Jes."
Ili: "Jesi jel?"
"Nis."
"Daj si onda zemi špeka... ima špeka v frižideru."
Odnavek je zamišlal da njegovi stari i nisu živi ljudi. Samo su plod njegove bujne mašte. Tek kad ih je pokopal- skužil je da su postojali. No i tad... mu je bilo nepremenjeno...: "I dalje su samo duvi; lelujaju po iže prozirni i nestvarni. Nemrem se ž njemi spominati- nimaju glasa. Nisu se izborili za svoj glas."
Plink! Vužgala mu se žarulica. "Ovaj autobus vozi za Jankomir! Nima drugega objašnjejna!!"
Bus dojde do zajdne stanice ispred Grada. Zaškripaju kočnice.
"Kaj je sad, gospon šofer?! Kaj Vi ne vozite do gradskega kolodvora?" Kostur na šoferskem mestu spruži desnu košćatu ruku i pokaže na vrata koja se taj čas otpreju.
"Nejdem van! Imam pokaz koji vriedi do zajdne postaje!!" režesti se Lik.
Ali ruka i dalje nevmolivo pokaziva na vrata. Zatetura do vrata. Zameglelo mu se kak se je naglo zadignul u očajničkem pokušaju da nagovori šofera da vozi do kraja.
"Zajdna stanica!" vozač (sad živi čoviek od krvi i mesa) ni štel niti čuti..!
Ščujngla se van. Ispred vozila gradskega prievoza je stala barikada. Iza barikade su ležale neke rezitane automatske puške. Čuvari barikade kak da su se rezbežali i ostavili te puške... (ne znam)... valda da se dieca ž njemi igraju (ili kaj?!)
"Kaj je ovo!? Opet devedesetprva? Zbilem sem zabridel! Niš, Lik, idmo peške."
Okrene se da vidi autobus, ali ga ni bilo. Počelo se daniti. "Tek sad dan. Fakat čudno. Trebalo se rezdaniti još pre pol vure!"
Na mestu vojarne desno od ceste je bil pušćak. Grmje. Visoka trava na retkemi mesti na kojemi ni bilo grmja.
"I zbog tega grmja ja idem peške? De su četniki? Skrivaju se v grmju?! Dobro... igral bum po vašemi pravili igre" veli on (zasad još) nevidlivemi neprijateli.
Nema komentara:
Objavi komentar